Velika je čast, i veliko zadovoljstvo, u užičkoj Gradskoj galeriji otvoriti, i ljubiteljima umetnosti predstaviti, delo jednog od velikana našeg modernog slikarstva, Marka Čelebonovića. Odakle početi razgovor o njegovom bogatom delu? Od njegovih najpoznatijih dela, kao što su "Globus", "Atelje" ili "Šah", ili kao što je "Porodica", delo koje Lazar Trifunović smatra njegovom programskom slikom ("i filozofski, i estetski, i likovno")? Ili od njegovih čuvenih "Advokata" u kojima je Trifunović prepoznavao i izvesne domijeovske akcente? Ili početi od mnoštva njegovih studioznih i briljantnih portreta i autoportreta? Ili od njegovih rafiniranih enterijera i mrtvih priroda?
Možda je, ipak, najprirodnije krenuti od Čelebonovićevog shvatanja crteža.

Šta je crtež za Čelebonovića? Samo zabeleška? Ili samo oslobođena igra? Ili samo slutnja i nagoveštaj slike? Ili je i sam crtež slika? U jednom razgovoru Čelebonović je rekao: "Kad na belom započneš neki crtež, pa ako si inspirisan, gotovo žališ što moraš da ideš dalje, jer je moguće da na samom početku iskažeš nešto što je važnije od onog što će doći kasnije." Čelebonović kaže "ako si inspirisan". Gledajući njegove crteže, i njegove slike, imamo utisak da je on stalno inspirisan. I da stalno savršeno vlada svojom inspiracijom. Visoke kvalitete svojih crteža on ostvaruje neverovatnom lakoćom, kao u igri. Imamo utisak da on, samo sa nekoliko slobodnih, brzih i lakih poteza, dotakne papir, a da se na to iz beline odazove, i izroni, ono što je slikar u njoj naslutio: jabuka, ili nagoveštaj jabuke, cveće, ili nagoveštaj cveća, obris komode, krčaga ili vaze; nešto crveno, ili nešto plavo, što je belina čuvala u sebi kao svoju tajnu, i kao svoju suštinu. Ako bi neko tražio da tu suštinu i tajnu imenujemo, kazali bismo: vedrina! Vedrina koja, uprkos tamnim i teškim akcentima na nekim slikama, dominira Čelebonovićevim slikarstvom.

I na platnima, i na papiru, Čelebonović tu vedrinu ostvaruje slikajući predmete koji ispunjavaju naš svakodnevni život: slikajući čaše i boce, bele i plave krčage, čorbaluke i sahrane, mlinove za kafu, kineske kutije, komode, globuse i čajnike, čekić i makaze, lonce i šahovske table; slikajući jabuke, naranxe i lubenice, tikve, paprike i cveće; i slikajući svog crvenog ljubimca, paradajz, koji se na njegovim slikama pojavljuje često, ili sam, ili u društvu sa belim lukom, ili sa lubenicom, ili sa krčagom i lišćem. Ovo nabrajanje bismo mogli zaključiti rečima Miodraga B. Protića, koji piše: "Za Čelebonovića bi se moglo kazati ono što je Kasu kazao za Vijara - da je magičar malih čuda svakidašnjeg života".

Lazar Trifunović je otišao i dalje, konstatujući da je Čelebonović, čak "čovekovo prisustvo u predmetu... razvio u sistem, u svoj filozofski pogled na svet". Sam Čelebonović je u jednoj prilici rekao: "Hteo bih da najobičnije stvari, koje se pojavljuju pred čovekom, izgledaju kao novo otkriće". U saglasnosti s tim je i njegova tvrdnja da je "u jednostavnom... tajna nevidljivog" i "uzbudljivog". Poljski pesnik Zbignjev Herbert, koji je holandsko slikarstvo poznavao i voleo možda čak isto koliko i poljsku poeziju, u svojoj sjajnoj knjizi Mrtva priroda s đemom, piše: "Dakle, nalazim se u Holandiji - kraljevstvu stvari, velikoj kneževini predmeta... Vezanost za stvari bila je toliko velika da su naručivani crteži i portreti predmeta".
Herbert kaže: "portret predmeta", a Čelebonović, čiji je odnos prema predmetu blizak holandskom, kaže: "duša stvari". I kaže: "Jabuke uvek gledaju i vide... Mrtve prirode su prave pozorišne scene, stvari igraju svoju ulogu".

Ta igra je igra linija i beline, igra ritmova i akcenata, senki i polusenki, i svetlosti bez senki, i svih onih neočekivanih oblika i odnosa koje među predmetima može da otkrije oko slikara. Oko koje vidi jabuku koja gleda.To oko u svakom pojedinom predmetu otkriva nešto specifično, što ni zanatlija koji je predmet napravio, ni vlasnik koji ga je kupio i koji ga svaki dan upotrebljava, ne zna i ne vidi. Krčag na slici nije samo krčag. U izvesnom smislu, on postaje nešto drugo, nešto novo, za šta je konkretni krčag poslužio samo kao polazna tačka, samo kao početni impuls, koji slikara mora da obavezuje. Uostalom, što se od polazne tačke ode dalje, utoliko bolje.

Likovni kritičari registruju više faza u Čelebonovićevom slikarstvu: mrku, zelenu, srebrnu... Međutim, ne bismo pogrešili ako bismo sve te faze doživeli kao jednu. Kao plavu. Kad kažemo plavo, plavet, najviše ćemo se približiti Čelebonovićevoj slici. Na njegovim slikama je plavo i ono što je crveno. Ali kad odemo korak dalje od plavog, kad kažemo vedrina, dotaći ćemo samu suštinu njegovog slikarstva. Pri tom ne mislimo na bilo koju vedrinu: mislimo na onu vedrinu koju rađa velika kultura, i koju, kad doseže svoje vrhove, otkriva umetnost.

Ljubomir SIMOVIĆ