Dado Đurić pripada plejadi najvećih savremenih slikara nadrealne konotacije i najvećih svjetskih vizionara iz domena fantastike, koji je svojom bogatom imaginacijom i majstorskom tehnikom otvorio vrata nemogućem.

Na izložbi u Gradskoj galeriji u Užicu prezentirane su Dadove grafike, dio legata princa Nikole Petrovića Njegoša, iz Narodnog muzeja Crne Gore, Cetinje, nastale u periodu od 1971. do 1990. godine, na kojima možemo evidentirati imanentne karakteristike njegovog likovnog opusa u cjelini. Pred nama se otkrivaju Dadova djela koja predstavljaju konačno i neprikosnoveno ishodište njegovih traganja za egzistencijalnim smislom. To je svijet truljenja, raspadanja, koji se javlja kao apokaliptična vizija, kao pandan strahotama i užasima koje sobom nosi savremena civilizacija.



Virtuoznim crtežom, iz najudaljenijih predjela duha, on je oživjeo jedan somnabulni i sablasni bestijarij amorfnih i antropomorfnih mutacija. Zapravo u tom iracionalnom svijetu monstruoznih obličja, predstavljenih u stanju psihofizičkog raspadanja, kroz ljepotu i morbidnost, on razotkriva psihodelične pro-store ljudske podsvijesti. Ekstremno naglašene glave na figurama, kao da simbolizuju Dadovo stvaralaštvo, koje se oslanja na čistu, sugestivnu snagu misli i moć unutrašnjeg prosvjećenja, "makrokosmičkih" prostora ljudske psihe. Dok Crna Gora za njega predstavlja fundamentalni princip samosvojnosti i subjektivne spoznajnosti, ljubav prema prirodi kao univerzalnoj kategoriji, muzici i poeziji, i predstavlja samosvojni izbor, smisao u traganju za suštinom vlastitog integriteta.



Dado je smatrao da "slikarstvo treba da se potpuno pomješa sa prirodom". Putovanja po Indiji i Africi kao ornitološka proučavanja, i ilustracija knjige Bifona, francuskog prirodnjaka koji inicira prethodna shvatanja o transformizmu i evoluciji biljnog i životinjskog svijeta, predstavljale su izvorišta neograničene i apsolutne slobode. Sam Dado uzvikuje "Ja sam naturalista!".



Od Jaspersa, Pontija, Hajdegera preuzeo je shvatanje o propasti i ugroženosti duha, o sveopštoj besmislenosti ljudskog opstanka, polazeći od bića po sebi, od materije koja je "nešto masivno, teško, intenzivno, gnjecavo i nadiruće, što teži da sve što jeste nivelira, proguta i uklopi u sebe". Međutim, osnovni fenomenološki sloj njegovih likovnih ostvarenja predstavljaju svjetlost, boja, prostor i forma. Svjetlost koja uranja u našu dušu i simbolizuje život, spas, sreću, za njega je nešto više od fenomenološkog sloja slike, ona je centar njegovog duhovnog središta.



Najkompleksniji i najčešće tumačen dio njegovog stvaralačkog habitusa predstavlja predmetni sloj slike. Zato ću fragmentarno i integralno citirati Dadova razmišljanja o njemu kako ne bih povrijedila njihov izvorni smisao: "Fascinira me složenost ljudskog tijela! Slika je najvidljivija, najdirljivija kada je figuralna zato što se čovjek u njoj vidi kao u ogledalu. / Slikarstvo je za mene neki oblik pobune. / Stvari koje nešto vrijede napravljene su u bolnom grču i fizičkom i mentalnom. / Uživanje je da se naslika patnja. / Život je agonija, nesreća. / Košmar je savršenstvo! / Gest je ubitačan jer treba da da smrt a ne život. / Moja slika je krvoločna. / Stidim se što vidim svoja osjećanja naslikana, zaleđena na platnu. / Ja slikam sopstveno raspadanje." (Preuzeto iz knjige Branke Bogavac Razgovor sa Dadom, 2001).



Zapravo, njegova unutrašnjost je napeta, osjećajna, humana, a istovremeno tragična, grčevita, demonska i fantastična, otvara ezoterične prostore iskonskog, prapočetaka i haosa koji su uobličeni osjećanjem i likovno jezičkim referencama stvaraoca Modernog doba. U crtežima, grafikama, slikama, u novije vrijeme skulpturi i asamblažima, Dado otkriva svijet mističnog dijaloga koji se neprekidno vodi između naše svijesti i savjesti, sna i jave, transcendencije i realnosti.

Cetinje, oktobar 2004.
Ljiljana Zeković, istoričar umetnosti
Miodrag Đurić Dado rođen je na Cetinju 1933. godine. Završio je Umjetničku školu u Herceg Novom 1952. godine i ALU u Beogradu, u klasi prof. Marka Čelebonovića, 1956. godine. Po završetku studija odlazi u Pariz. Njegov kolekcionar Daniel Kordie organizuje mu prvu samostalnu izložbu 1958. u Parizu. Boravi kratko 1962. u Njujorku, a zatim 1974. u Centralnoj Africi.

Pored ulja i crteža od 1967. radi grafike, da bi u periodu od 1978. do 1980. dinamizirao rad na crtežu, grafici i kolažu, a od 1986. i skulpturi, odnosno asamblažu.

Živi i radi u Herouvalu u blizini Pariza. Član je CANU. Djela mu se nalaze u mnogim muzejima, galerijama i privatnim kolekcijama u svijetu. Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama.

Dobitnik je nagrada: Trinaestojulske nagrade SR Crne Gore, 1971; Nagrade za umjetnost Ministarstva kulture Republike Francuske; Nagrade Petar Lubarda Republike Crne Gore, 2000. itd.