Aktuelne izložbe

HIBRIDIZACIJA

Vlado Rančić, Marina Vojvodić slike i objekti
Petak 17. April 2015. - Petak 15. Maj 2015.
VLADO RANČIĆ I MARINA VOJVODIĆ: HIBRIDIZACIJA

Vlado Rančić već godinama, tiho i posvećenički, kontinuirano i dosledno razvija svoju umetnost koja je posvećena istraživanja vlastitih i opštih iskustava o svetu i vremenu u kome živimo. Čudesnim ansamblažnim konstrukcijama, ovaj umetnik uspostavlja zanimljive i bogate plastičke situacije koje uverljivo rekonstruišu stvarne situacije. Rančić nastoji da svojim slikama predoči prizore koji nam omoguju da konciznije i shvatimo umetnikovo poimanja sveta i vremena u kome živimo. Na jedan specifičan način Rančić, pre svega zahvaljujući upotrebljenim stvarnim predmetima i materijalima, u svojim kombinovanim slikama uspostavlja onu toliko željenu formulu savremene umetnosti: život = umetnost.

Rančićeva ostvarenja su u sadržinskom smislu izuzetno bogata. Kolažne dekonstrukcije nude scene i motive koji se bave ne samo umetnikovim ličnim, već i nekakvim opštim vizurama. Nalepljene fotografije, stvari iz svakodnevne upotrebe, defunkcionalizovani predmeti pronađeni na buvljoj pijaci ili na nekakvom otpadu, arheološki pronađene kosti i slično - SVE JE TO inkorporirano u njegove ansamblažne tvorevine. Stoga ove Rančićeve slike/ansamblaži deluju uzbudljivo i potresno, jer hotimično, direktno, čak i grubo - podsećaju na čovekovu fragilnost i prolaznost. Taj utisak se pojačava adekvatnim likovno-vizuelnim načinom prezentovanja:

Rančić svoje radove „obavija“ nekakvom čudesnom skramom „umrlog“ materijala zaustavljenog u procesu prolaznosti i starenja; a tim i takvim formalnim sklopovima umetnik nameće svojevrsnu monohromijsku tamninu čije je poreklo teško utvrditi – jer ne potiče uvek od boje, nego od sasvim neuobičajeno odabranih i upotrebljenih neslikarskih materija, često osetljivih na dodir jer su organskog karaktera i u stanju su nekog tihog raspadanja…

Dakle, slikar Vlado Rančić nam govori , o prolaznosti, ali i o jedinstvenosti života – o činjenicama koje čovek savremene civilizacije ne poštuje, pred kojima se odnosi bez osećanja uzvišenosti. Stoga nas ove slike opominju i upozoravaju. Prezentovanom serijom svojih radova Vladimir Rančić pokazuje jednu skoro opsesivnu brigu za čoveka i njegovu sudbinu; ukazuje nam na jedinstvenost životne prilike koja nam je data... A to nikako nije mala i nevažna činjenica. Jer, zahuktali svet sve više i sve nemilosrdnije „troši“ ljudske sudbine. Savremeni svet je pretvoren u „ikonosferu“ kojom vlada sveobuhvatna manipulacija slikom. Tek retki umetnici znaju da se tim negativnim posledicama tehnološkog progresa suprotstave na jedan pozitivan način – kritičkim odnosom prema svoj toj nesagledivoj moći slike - iznalaženjem mogućnosti formiranja autentično humanih poruka. Čini se da Rančićevoj umetnosti upravo to uspeva – ona nam svojim nekonvencionalnim radovima pravi otklon od svega što nas udaljava od osnovnih životnih principa. Umetnik nas svim tim svojim (kvazi)arheološkim nalazima, prizorima i pričama, vraća na prapočetke samo zato da bismo bili svesni vlastitog sobstva i trenutka
našeg življenja…

* * *

Marina Vojvodić se, takođe, može smatrati umetnikom kontinuiteta. Celokupno njeno dosadašnje stvaralaštvo u potpunosti je definisano ekspresionističkim načinom izražavanja i interpretiranja sveta. Impulse svakodnevlja ova umetnica pretvara u dinamičan duktus gestualnih poteza – doživljaj stvarnosti se manifestuje kao „doživljeni subjektivistički i ekspresionistički osećaj“ te je zbog toga slika izravni prikaz, ne samo umetničinog raspoloženja, nego i jednog osobenog poimanja sveta – i sveta slike. Kod Marine Vojvodić se uvek radi o jednoj odista spontanoj reakciji koja se, zahvaljujući kultivisano realizovanoj slikarskoj akciji, pretvara u čvrst pikturalni sklop. Pri tome treba imati na umu da ova slikarka poseduje punu svest o mediju slike, te večito nastoji da svaku svoju pikturalnu tvorevinu zasniva na autentičnom dejstvu likovnih elemenata: boje, linije/gesta, ritma, materije. Slikajući umetnica prati sopstvenu prirodu – te se njena ostvarenja doživljavaju kao prirodni fenomen, kao slika-biće koja poseduje svoju nervaturu (linije, potezi, curenja boje), svoj krvotok (snažni kolorit), a nameće se čak i utisak svojevrsne telesnosti zbog nekonvencionalnog izgleda i dimenzija platna, zbog brojnih otvora (razderotina, rupa) u slici, zbog priključenih aplikacija (drvo i drugi materijali), zbog kojih slika prevazilazi izvornu dvodimenzionalnost i postaje trodimenzionalna tvorevina koje funkcioniše u prostoru, prelazeći u stanje pikturalne instalacije.

Zašto je Marini Vojvodić potrebno to pretvaranje slike u objekat? Jednostavno zbog činjenice da živimo u okruženju u kojem se kriza započeta tokom fatalnih devedesetih godina proteklog veka, u ovom ranom period novog stoleća postupno pretvorila u – stanje. Život u večitoj krizi potencira osećanje ugroženosti i alijenacije. Čovek današnjice je otuđen, a povećanju osećaja te otuđenosti itekako doprinose i razgoropađeni mediji koji konstantno nameću sliku o sreći merljivoj materijalnim a ne duhovnim i kulturnim vrednostima, dok se na sve raširenijim društvenim mrežama zanemaruju konkretni prijatelji iz bliskog okruženja i zamenjuju imaginarnim virtuelnim i uvek anonimnim „prijateljima“ s onu stranu monitora. U takvoj atmosferi slika/slikarstvo još uvek zadržava svoje autentično humano poreklo; ono manifestuje odraz duhovnog stanja umetnika, a umetnici poput Marine Vojvodić nastoje da svoju osećajnost podele sa posmatračima svojih slika. Umetnica želi da nametne vlastite emocije – te ih zbog toga dočarava ne samo slikom nego i oblikom koji je konkretniji, stvarniji, opipljiviji, „postojeći“ a samim tim i uverljiviji.

Izloženi radovi – slike i pikturalne instalacije – na ovoj izložbi deluju izuzetno ekspresionistički. U tako koncipiranoj slici moguće je prepoznati dva oprečna značenja njenog gestualizma. Svojim snažnim potezom: (a) umetnica ima nameru da poništi sliku sveta u kome živi i deluje, da poništi jedno osećanje egzistencijalne ugroženosti, ali i da (b) afirmiše nastojanje da upravo snagom gesta iskaže sav tvorački potencijal, vlastitu stvaralačku moć. Vojvodićeva je zaista ubedljiva u takvom svom iskazu. Sva ta razmahnutost je pikturalno kultivisana. Ovde postoji određeni estetski red – nikako u smislu potenciranja ideala lepog, nego u smislu uređene organizacije vizuelno-plastičkog bića slike i instalacije. Iako je osnovna namera da se delo dovede u stanje potpuno samostalnog plastičkog dejstva u aktuelnim radovima su zapretene i određene asocijacije na stvarnost i aktuelni trenutak. Naime, Marina Popović ima atelje u Obrenovcu, na seoskom gazdinstvu svojih roditelja. U ambijentu dvorišta umetnica je namerno ostavljala svoje radove kako bi im obezbeđivala nekakvu prirodnu patinu. Međutim, nedavna poplava je potopila brojne od tih ostvarenja; na jednom broju instalacija jasno je vidljiva linija plavnog nivoa... Tako je ova umetnost sasvim neočekivano, doživela sudbinu prostora u kojem je nastala: prvo je Marina Vojvodić nastojala da svojom imaginacijom ostvari uverljivu iluziju o stvarnosti – a onda su se stvarni događaji sami infiltrirali u njenu sliku: umetnost = život.

* * *

Svom zajedničkom izložbenom projektu Marina Vojvodić i Vlado Rančić su odredili naslov – hibridizacija. Taj pojam označava postupke spajanja i ukrštanja u botanici i zoologiji (živih bića), u molekularnoj biologiji (DNK ili RNK) ili u nekim drugim oblastima u kojima se ostvaruju spojevi različitih karakteristika radi unapređivanja određenih funkcija. Očigledno je, da su dvoje umetnika, inače dugogodišnjih saradnika na Akademiji umetnosti u Novom Sadu (profesor i asistent), osetili da objedinjenom postavkom mogu postići snažniji utisak na posmatrače. I upravo se to i desilo. Rančićevim skramom prekrivenim tvorevinama i njegovom čudesnom enformelu, itekako godi snažni koloristički naboj koji postoji u slikama i objekatima Marine Vojvodić; slikarkinoj težnji ka prostornosti i svojevrsnoj objektivizaciji izraza sasvim je bliska sugestivnost Rančićevih konkretnih objekata. Takva dobro zamišljena, osmišljena i definisana hibridizacija – odista je sposobna da nas „podseti“ na logičnost i neumitnost dijalektičkog kruženja, da nam ponudi esencijalne naznake o svetu i vremenu u kome živimo. Zbog toga ovu zajedničku izložbu slika i instalacija Marine Popović i Vlada Rančića možemo smatrati istinskim dometom u umetnosti aktuelnog trenutka.

Sava Stepanov